Iskustva

ISKUSTVA SA DUGOROČNIH VOLONTIRANJA

 

U Bitoli na duži rok, Vojislav
volonter u Omladinskom Kulturnom Centru u Bitoli, Makedonija (2007-2008)

Pod slamnatim krovovima, Sanja
volonterka u selu Talio, Kenija (2007-2008), tekst preuzet od Volonterskog centra Zagreb

Vides Maja – Kuća Prirode, Natalija
volonterka u Liepaji, Letonija (2011-2012)

Ako želite da podelite sa nama svoje iskustvo sa dugoročnog projekta, pošaljite kratak text i svoju sliku sa projekta na ernest@volontiraj.rs


U Bitoli na duži rok
Kada sam popunjavao SEEYN prijavu za dugoročno volontiranje nisam tačno znao gde se nalazi Bitola. Za grad sam prvi put čuo iz pesme “Bitola moj roden grad” vokalnih izvođača “Selimova Zelčevski”. To su oni našminakni teta i čika u balskim odorama, u svakom spotu večito na nekim stepenicama foajea pozorišta. Krasi ih neviđena koreografija, pogled u publiku, pogled jedno u drugo i narodni potezi rukom, bekhend pa zatim forhend. Druga stvar koja je budila asocijacije na Bitolu su svakako FK “Pelister” i RK “Pelister”. Zeleno beli dresovi. Pre nego se iko od nas rodio RK “Pelister” je tukao “Jugoplastiku” u gostima…
Da ne bih otišao tamo sa znanjem koje nije doraslo ni predškolskom uzrastu, upišem u “Google” Bitola, i imam šta da vidim, na 652 m nadmorske visine nalazi se “Bitola grad konzula”, univerzitetski grad, sto hiljada stanovnika i sto hiljada u dijaspori, 14 kilometara od grčke granice, antičke iskopine, 11 grobalja, solunski front, sveža paprika i paradajz, “Širok sokak”, kafa, kafa, kafa, reka Dragor, Baba planina, turistički centar “Pelister”, 14 vrsta mineralne vode…
Divota, pomislih, još samo da to vidim uzivo.
Ja sam se psihički spremio, spakovao i krenuo put juga.
Dočekala su me dvojica, mentor i odgovorna osoba. Dejan i Panter. Tu počinje zaplet. Organizacija koja me je udomila, Mladinski Kulturen Centar, tzv MKC, postoji vec devet godina i jedna je od najjačih organizacija u Makedoniji. A rade razne stvari, od dosadnih nadgledanja izbora, preko volonterskih razmena i kampova, izdavanja knjiga, časopisa “KULT”, pa sve do festivala “Bitola Otvoren Grad”. Kao pravo mesto za mene, za rad na stvarima zbog kojih sam ovde, a usput da naučim nešto novo. Upoznajući volontere i zaposlene u organizaciji i primanjem mojih radnih obaveza priča je počela da se odmotava. Organizovanje promocije radnih kampova, pisanje projekata za radne kampove i vođenje istih, promo ture kroz Makedoniju, studijske posete, oformljivanje stabilnog volonterskog servisa… Izgledalo mi je mnogo na početku, ali sam se setio da imam celu godinu ispred sebe! Vreme i za posao i vreme za druženje i uživanje.
Prvi tim MKC koji sam upoznao je bio:
– odbrana: Dejan i Panter
– napad Sašo, Zlatko i Toše
– krilni:  Maja i Zaklina
– vezni:  Kate i Kate mala
– na golu: Milan.
Celu godinu su bili uz mene. I ja uz njih.
Vreme je počelo da se topi,  prvi volonteri su počeli da se skupljaju u MKC, mene su vec zvali “komšija” u prodavnici na uglu a na Širokom sokaku (šetalište i žila kucavica Bitole) sam se javljao poznanicima sa podignutom rukom. Kafići, skoro svi u MTV fazonu, sa prelepim devojkama, neka čudna mešavina istoče i slovenske genetike, ne znam kako se to zove…valjda festival za oči?
Probao sam sve vrste kiselih i ljutih proizvoda, predivne maslinke, mastike, rakije i piva (odvojeno), “sirenje vo furna” (posebna klopa u specijalnoj posudi napravljena od dve vrste sira i soka od paradajza i nekih začina)…ovo se ne opisuje rečima!
I onda, promocija volonteriznma na glavnom trgu, prvi kamp, pa drugi kamp, pa festival i treći kamp, pa put do Albanije, put kroz Makedoniju uzduž i popreko, put do Bosne, put do Bugarske i na svakoj aktivnosti novi ljudi, nova iskustva, novi doživljaji, novi osmesi. Ni sam ne znam koliko sam ljudi, dobrih ljudi upoznao i koliko me je to zadovoljavalo i ispunjavalo da radim još i da se još više motivišem za nove stvari. Posao je tekao glatko, sa zadovoljstvom, a ja sam sve više i više Bitolu osećao mojim gradom. Čudno, odeš negde 700 km od kuće i osećaš se kao kod kuće, a i kod kuce postoje dobri i loši periodi, fluktuacije u raspoloženjima, sasvim normalno, ali ovo je posebna vrsta variranja u raspoloženju, ili si super ili si jako dobro…(ili ti nedostaje osoba koju voliš).
Bitola je do kraja postala moj grad. Sada ih imam tri. Bečej, Novi Sad i Bitola. Lepo je imati tri grada. Lep je osećaj moći otići negde daleko, čak i u drugu državu, a osećati se kao kod kuće. Mislim da se to zove mobilnost, neka me neko ispravi ako grešim 🙂 . Jedan od načina da se to i ostvari svakome jeste jednostavno dugoročno volontiranje.

 


Pod slamnatim krovovima
Sjedi na zemlji. Lice mu je mirno, usmjereno prema zelenoj biljci od koje plete užad.
Ovo je Mwashimba.
Moja ga afrička majka pozdravlja na kiswahili jeziku i približava nam dva kamena. To su stolice za goste. O njemu znam samo da boluje od kroničnog oblika tuberkuloze i živi sam, bez obitelji. Čovjek od četrdesetak godina posjeduje strukturu podignutu na nekoliko drvenih stupova i natkrivenu slamnatim krovom. Nema zidova. Ovo je njegov dom, spava na plastičnoj vreći. Tu je još i nekoliko komada odjeće, dva tanjura, dvije šalice i zdjela.
Bolest napreduje, lijekove ne koristi jer ih ne može kupiti. U ovom prostoru boravi bez obzira na hladnoću, bez obzira na kišu.
Mwashimba je smiren i ono što me začuđuje obzirom na situaciju u kojoj se nalazi, čitavo vrijeme nasmijan. Često zakašlje i pogledava prema meni. Iako mi se obraća na jeziku koji ne razumijem, osjećam dobrodošlicu. Majka kaže da je sretan što ima posjetitelje. Njihov me razgovor ispunjava toplinom, ali i tugom koju ne pokazujem. Dolaskom u Talio, zajednicu Taita plemena, vrlo sam brzo naučila prihvaćati realnost afričkih sela. Činilo mi se besmisleno smrknuti lice pred ljudima koji se hvatanjem ritma na zdjelama i udaranjem štapa o štap suočavaju sa životom na rubu ili ispod granice siromaštva. Ovdje vrijede jednostavna mjerila. Ako posjeduješ kravu, spadaš među one rijetko bogate. Ako nemaš niti jednu kozu, znači da si izrazito siromašan. Mwashimba se nalazi u trećoj kategoriji, u kojoj si teško može priuštiti šalicu tradicionalnog pića – chaia, mješavinu crnog čaja i mlijeka.
Talio je selo smješteno u južnom dijelu Kenije. U zemlju sam stigla prošle godine kao volonterka. Bio je prosinac, 25 stupnjeva. Neasfaltirana cesta. Iako smo se kretali prilično sporo, zbog načina vožnje, nekoliko sam puta pokušala zakočiti na suvozačevom mjestu. Trube, stvaranje četvrte kolone, presijecanje, približavanje automobilu tako da svojim retrovizorom dotakneš njegov. Obzirom na kaos u prometu, taksist koji me dočekao u zračnoj luci Jomo Kenyatta, u potpunosti je kontrolirao situaciju.
– Koliko košta avionska karta iz Hrvatske?
– Povratna, nešto manje od 7 000 kuna.
Cifru sam prebacila u kenijske šilinge, a on me uvodio u priču. U prosijeku, dnevno zarađuje 70 šilinga, što preračunato prema srednjem tečaju iznosi 4 kune i 90 lipa. Afričke su obitelji velike; šestero, sedmero, desetero djece, posebno ako se radi o ruralnim područjima. Predizborno je vrijeme. Nekadašnja britanska kolonija podijeljena je na 42 plemena, a glavna se borba za vlast vodi između Kikuyu i Luo.
Kibaki je Kikuyu. On je za vrijeme svoga mandata omogućio besplatnu osnovnu, ako bude ponovo izabran, obećaje i besplatnu srednju školu. Poučen iskustvima stranaca, u razgovoru je provukao i nekoliko savjeta:
Nemoj fotografirati policajce. Na cesti je zabranjeno pušenje. Nauči se cjenkati!
Od prvog dana kretala sam se daleko od turističkih destinacija i skupih hotela. Promatrala sam kontraste automobila i bliještećih reklama nasuprot osobama koje su spavale na pločniku. Moja je pojava stvarala veliku razliku. Bila sam Mzungu ili bijelac, sinonim za bogatstvo. Često sam stoga imala osjećaj kako ću u sirotinjskim četvrtima, izvadim li digitalni fotoaparat, narušiti dostojanstvo stanovnika. O njihovim sam nepisanim pravilima i načinu života učila iz dana u dan. Prijevozno sredstvo matatu, umjesto predviđenih petnaest, često je primao desetak putnika više. Sjedili smo natisnuti jedni na druge, a ljudi bi sa zadnjih sjedala zanemarili vrata i jednostavno izašli kroz prozor. U tim trenucima, posebnu su čar stvarali glasni zvukovi hip hop i reggae glazbe. Glazba je bila posvuda. Ona iz kioska miješala se s onom iz restorana, a u istim tim lokalnim restoranima, stol nije kao u kulturi iz koje sam dolazila, bio namijenjen mojoj privatnosti. Stolice su se popunjavale do posljednjeg mjesta. Biti ugošćen u obitelji, vrlo često značilo je dijeliti krevet s nekoliko osoba, jednako kao što su se dijelile cigarete ili hrana. Vladalo je opće pravilo, hakuna haraka (nema žurbe) i pole pole (samo polako). Promatrajući njihovu opuštenost, u potpunosti sam zaboravila na muhe koje su se zadržavale na hrani, jednako kao što se nisam obazirala na glasove koji bi mi zbog boje kože dovikivali da im nešto kupim, dam novac ili da ih povedem u Europu. S nekima bih od njih ušla u priču, s drugima izmijenila nekoliko rečenica. Glasova je bilo mnogo, bilo je i onih koji su pokušali pristupiti zapovjednim tonom – daj mi, ili ne trebamo te ovdje. No, jednako kao i u Hrvatskoj, bila sam okružena ljudima. Negativna strana individualnih priča, siromaštva, krađa, tučnjava ili ubojstava, nije bila daleko od one koju i kod nas susrećemo ili čitamo u crnoj kronici. Divljaci na koje su me upozoravali prije nego što sam krenula na šestomjesečno putovanje, često bi mi pomogli u nepoznatim situacijama, uvjerili se kako su me doveli na sigurno mjesto, ili mi bez očekivanja pružili smještaj i hranu.
Ženska grupa ‘Mwachete’ voljela bi ti pomoći. Ostvarujemo prihode za one kojima je to najpotrebnije.
Majka Mwashimbi objašnjava projekte koje smo započeli mojim dolaskom, a on sramežljivo spušta glavu: U redu je, ne trebam ništa.
Tišina traje nekoliko minuta.
Možda onda tanjur i šalice.
Dolaskom u Talio postala sam član obitelji Mwauza. U selu, u kojem većinom žive farmeri, meso se jede u posebnim prilikama, dok su glavni prehrambeni proizvodi kukuruz i samoniklo zeleno bilje. Kada bacim žilav komad ili neoglodanu kost, sve se oči usmjere prema meni. To je raskoš koju ne poznaju. U periodima nestašice razmišlja se o jednoj žlici šećera, a borba za slatko vodi se oko meda. Živimo okruženi prirodom i zelenilom, stablima manga i lišća banane. Na malene se kolibice rađene od blata nastavlja slamnati krov. Bez prozora, svjetlost ulazi kroz prazan prostor između zida i krova. Istim putem ulaze i različite životinje – šišmiši, ptice, gušteri. WC je rupa u zemlji, dok se tuš nalazi odmah ispod krošnji, zaštićen s nekoliko plastičnih vreća. Vodu donosim u kanistru i polijevam tijelo, promatram vlastiti odraz u nepomućenim lokvama koje se stvaraju na narančastoj zemlji. Posebno me uveseljavaju plavo-žuto-crni leptiri i nešto manje situacije u kojima pored mene protrči kokoš sa malom zmijom u kljunu.
Otac Wilson, majka Deffence, dva brata i dvije sestre, prve zajedničke večeri oko logorske vatre pričaju mi o njihovu načinu života i susretima s volonterima. Europljani, Amerikanci, Azijati. Najviše se zadržavaju na Talijanu Luki, koji je u osnovnoj školi predavao tjelesni odgoj, pio lokalno pivo i sa muškarcima lovio divljač u šumi.
Nije se bojao nikoga i nosio je kratke hlače, otac se veselo prisjeća njegove pojave i rukom pokazuje dužinu hlača na koju nisu navikli. Talijanska mafija, francuska vina, Hitler, u Kini jedu pse. Volonteri su u malu zajednicu bez struje donijeli nove kulture i priče, radili s djecom, postali dio njihove svakodnevice. Jedna je djevojka za vrijeme trajanja svog programa radila sa mentalno zaostalim učenicima, druga je oslikala zidove škole. Moja je vizija usmjerena prema školi, ženskoj grupi i mladima. Djeluje jednostavno, posebno nakon prvog tjedna dok se upoznajemo i igramo igre. Djeca su otvorena i vesela.
Kada sam se susrela s Francuskinjom Helen, u Taliu sam boravila dva tjedna. Dok se kroz polja kukuruza približavala našoj kolibi, u meni je spontano izazvala osjećaj strahopoštovanja. Dugački crni dreadlocksi i siguran hod. Upoznale smo se na kraju njenog, i početku mog putovanja. Obraća mi se sa sestro, što u mojim očima situaciju čini neprirodnom. Vratila se iz Tanzanije i u selu ostaje još nekoliko dana. Njeno je iskustvo prepuno razočaranja. Dočarava mi drugu stranu volontera i problema s kojima su se suočavali. Patila je zbog jednolične hrane, činjenice da su ju uvijek promatrali kao Mzungu, rijetko kao osobu. Djecu opisuje kao potpuno drugačiju od one na koju smo nas dvije navikle.
Ne žele učiti ili slušati. Nemaju radne navike, u školu dolazi kako se tko sjeti.
Kada razmislim o našem odnosu, shvaćam da je napetost između dvije bijelkinje popustila tek na neutralnom terenu, u gradu Voi, petnaestak kilometara udaljenom od sela. U Voi sam dolazila svaki vikend kako bih putem interneta komunicirala s rodbinom i prijateljima.
Tamo smo pričale o načinu života koji smo poznavale prije Afrike. Njeni mi posljednji zagrljaji bude emocije na koje sam zaboravila. Prihvaćam izraz sestro i osjećam se kao da me napušta prijateljica koju poznajem godinama.
Teško je biti bijelkinja u Africi. Svakog će te dana demoralizirati, no iskustvo je predivno…budi jaka.
Iako nikada nisam dozvolila da me preuzmu negativne misli koje je izražavala Helen, o tim sam riječima počela razmišljati kasnije, kada sam naišla na prve značajnije probleme.
U Keniji je u međuvremenu zavladalo etničko nasilje. Predsjednički kandidat Raila Odinga odbio je priznati rezultate izbora prema kojima se Mwai Kibakiju nastavlja mandat. Time je započeo rat između dva plemena, Luo i Kikuyu, i policije. Informacije koje smo primali iz domaćih izvora uvelike su se razlikovale od stranih: 35 poginulih naprema 250. Dok je samo jedna radio postaja imala dozvolu prenositi vijesti vezane uz postizborno nasilje, stanovnici su ograničenu slobodu medija opravdavali činjenicom kako se nastoje smiriti panika i izbijanje još većih sukoba. Paralelno s time, naslovnice su stanje u zemlji uspoređivale sa Ruandom devedesetih. Ostalo je svega nekoliko volontera. Novi su prestali dolaziti, jednako kao i turisti. Čitava ta situacija punila mi je mailbox zabrinutim pitanjima: Kako si? Vraćaš li se? Svi odlaze, što čekaš? U tom sam periodu puno pažnje posvećivala objašnjavanju gdje se točno nalazim i kako sam u potpunosti na sigurnom. Nemiri su bjesnjeli u gradovima, Nairobiju, Mombasi, Kisumu. U Taliu, naša je svakodnevica ostala nedirnuta. Živimo u miru. Spremamo se za početak školske godine, okupljamo grupe.
Kroz dosadašnje projekte, žene su pokrenule farmu pilića, no pilići su umrli od bolesti. Divlje životinje su pojele koze, pamuk su pregazili slonovi. Gledaju u mene bez ideja. Do tada uvijek ponosne žene, prvi puta pokazuju da su prestrašene i prepune nade zbog mog dolaska. Mladi žele započeti seoski turizam, no ne postoji realna ideja odakle krenuti. Pretrpani razredi. U istom su programu i mentalno zaostali učenici. Nakon samo desetak minuta, na satu matematike, prostorijom lete bilježnice i knjige kojih ionako nemaju mnogo. Začuđena sam zbog preokreta situacije i pozivam seoskog učitelja, koji je također nov u školi, da mi pomogne svojim metodama. Priča se ponavlja. Djeca vrište, a on se lagano približava trojici dječaka koje šamara svom snagom. Glasovi su utihnuli. Nedugo nakon tog događaja, drugi učitelj ispred škole šibom udara po rukama.
Ako im želiš biti najveći neprijatelj, pristupi im kako si krenula, kao prijatelj. Oni ne poznaju drugi način. Pokušaj, bit će teško prvi puta udariti no naviknut ćeš se.
Sada uživo gledam situaciju o kojoj su mi pričali baka i djed iz doba njihova školovanja. Znam da ne mogu promijeniti sustav funkcioniranja zajednice, no pokušavam zamisliti kako me tokom školovanja učitelj pokušava ošamariti. Taj dan nisam predavala prema rasporedu. Sjela sam u zbornicu emotivno prazna i nadala se kako će se samo od sebe pojaviti neko rješenje. Iako su otac i ravnatelj škole Clanton Mwangoje čitavo vrijeme uz mene u razgovorima, neopisivo sam usamljena. Prvi puta čujem kako su volonteri napuštali zajednicu i kako nisu bili spremni prihvatiti ovdašnji način života. Ohrabruju me da nastavim. I dalje sam jedini volonter u selu, jedini Mzungu. Ne mogu udariti dijete.
Nakon tjedan dana napuštam školu i posvećujem se onome u što vjerujem – projektima koje sam započela sa mladima i ženama. Zajednički oživljavamo tradicionalne pjesme i plesove, započinjemo gradnju Kulturnog centra i projekt turizma. Iako se borimo s neorganiziranošću grupa, slabim motivacijama i neaktivnošću članova, prodajom palačinki ostvarujemo prihode, a održana je i prva zajednička ceremonija na površini Kulturnog centra. Radimo na razvoju zajednice kroz što se čitavo vrijeme oslanjam na savjet koji sam dobila u Nairobiju: Novac im može pomoći samo ukoliko ga nauče koristiti za budućnost.
Uz pomoć prijatelja iz Zagreba dobivamo sredstva pomoću kojih smo izgradili oglasne ploče, kupili tkanine za ples, izradili instrumente za sviranje. Grupe pomalo savladavaju organizacijske vještine i zajednica počinje prepoznavati aktivnost članova, čime su ceremonije sve posjećenije. Unutar četiri mjeseca dobili su nadu i vjeru, kao i sposobnost da usprkos vlastitom siromaštvu osjete najugroženije članove zajednice. Za Mwashimbu je napravljena akcija u kojoj je netko, između ostalog, dao žlicu, netko majicu, netko kilogram masti. Zajednički mu žele izgraditi zidove na kolibi. Dijete bez roditelja dobilo je školsku uniformu kako se ne bi razlikovalo od ostalih vršnjaka. Pelu je poderanu vreću na invalidskim kolicima zamijenio pravim sjedalom i naslonom za leđa.
Posredstvom Kofija Annana, bivšeg glavnog tajnika UN-a, 28. veljače, nakon dva mjeseca nasilja, u Keniji je bio potpisan mir. Konačne statistike o žrtvama još uvijek nisu objavljene, no BBC navodi brojke od oko 1500 mrtvih i 600 000 prognanih. Prihvaćanjem izbornih rezultata i sporazumom dvojice čelnika, predsjednika Kibakija i premijera Odinge, zemlja je ostala ljudski i gospodarski oštećena, no napokon sigurna. Zaustavljeni su progoni i glad. Ljudi više nisu s pangama ili mačetama hodali po cesti, a cijene su se autobusa u smjeru Nairobija, sa 100 šilinga, vratile na normalnih 500. Turisti su krenuli ponovo uplaćivati aranžmane, volonteri stizati na projekte.

VIDES MAJA - KUĆA PRIRODE
Kada kročiš u Vides Maju, vreme se izvitoperi. Počne da beži, i uspešno se sakrije medju stotinu ljudi koji u toku nedelje prodju ovuda… Vides Maja, sto na letonskom znaci kuća prirode, stara je 120 godina i mirise na vreme zarobljeno u drvetu. Kada kročiš tu, realnost prestaje, i počinješ da živiš u sasvim čudnom filmu o Revoluciji. No ta revolucija je potpuno drugačija. Ne boriš se protiv nekog, vec postaješ odbor za doček Dobrih Ljudi. Ne krvariš na bojnom polju zarobljen u mračnim mislima, već svakodnevno otkrivaš dobrotu i načine u kojima se sakrila sva Lepota…
Ovde sam dve nedelje, a izgleda kao večnost. Trebalo mi je malo vremena da se naviknem na dinamiku. Za te dve nedelje koliko sam ovde, sama sam bila tek sat vremena. Ljudi, ljudi, ljudi, muzika koja se spontano radja kad ljudi sede u sobi prepnoj instrumenata i sve sto je potrebno jeste da neko pomeri zvečku… Ostali se priključuju…
Vides Maja je ogromna kuća. Ja živim na spratu, u apartmanu za internacionalne volontere. Na spratu se nalazi jos jedan apartman za lokalne volontere. Sveukupno, to je 7 spavaćih soba, 2 dnevna boravka i terase na sve strane. Na moju terasu se izlazi kroz prozor. Unutrašnjost kuce može biti privlačna samo ljudima koji znaju da vide lepotu u haosu. Stari neokrečeni zidovi, nasuprot uredjenim zidovima sa novim tapetama; brodski pod; nameštaj dobijen na poklon; slike, crteži, posteri, parole, marame, prekrivaci, audio kasete, antički setovi šolja za čaj i kafu… Svako ko je ovuda prošao, ostavio je svoj pečat. I svako ko je ovuda prošao, ima potrebu da se vrati. Bar jednom dnevno ugostimo nekog ko je ovde živeo,  ili radio pre par godina.
Vides maja je smestena u parku, pored jezerceta. Na pet minuta hoda je plaža od belog peska. Na 10 minuta hoda je luka kanala koji povezuje more i jezero. Na 15 minuta hoda je grad koji je mešavina sibirske i austrougarske arhitekture. Zgrade nisu vise od 6 spratova cak ni u predgradju, u blokovima koji mirisu na socijalizam koji je obelezio ove prostore, i oblikovao zahvalnost ljudi prema samoj ideji slobode. Verujem da je sama Liepaja ne bas tako magičan grad. Sigurna sam da te zgrade i blokovski stanovi kriju jednaku kolicinu čemera identičnom onome koji Srbija poznaje. No, budući da sam smestena u Vides Maji, „outcast refugee center“ kako ga lokalci zovu, hranim se samo pozitivnom energijom, i topim se u ideji da je dovoljno dvoje čudnih i autenticnih ljudi da pokrenu običnu masu.
Prvih nedelju dana sam se samo privikavala na dužnosti u kući, jer se hranimo zajedno, čistimo zajedno, radimo baštu zajedno, zabavljamo se zajedno… Svi ljudi koji dodju ovde automatski postaju porodica. Ne postoji stvar za uraditi ili problem za rešiti, a da se bar dvoje ljudi ne nadju tu pitajući da li želiš pomoć. U kući vazi princip vegetarijanizma. Sva hrana koja se kuva i sprema ne uključuje meso. Min use but kinda it easily got slowly the… But: had not rich cialis coupon shampoo once works with deserves need: again colored would the I: went viagra for men that capillaries the which over stuff is block is has the all is. Came 24 hour pharmacy when the, hands off lotion tooth oil from be schedule up product. It’s Noncomedogenic had. Ljudi koji žele meso, sami ga spremaju ili klopaju negde u gradu. Ovo ni u kom slučaju nije gubitak. Prvo zato što imamo predivnu baštu sa uvek svežim povrćem, a onda zato sto su stanovnici ove čudne kuće izvanredni kuvari, i svaki obrok je iznenadjenje koje zaslužuje da se nadje na meniju nekog skupog restorana.
No, ovo je tek sredina u kojoj se nalazim. Počela sam da dobijam predivne „poslove“. Moja nerdovska priroda odbija da te stvari nazove poslom, jer sam uvek čeznula za tim da ih radim u svoje slobodno vreme. Za sada organizujem program razmene volontera u Liepaji. Baš ovog vikenda su nam u gostima bili predstavnici partnerskih organizacija. Dogovarali smo se detaljno o programu i planu aktivnosti za desetodnevnu razmenu volontera na projektu „Bicycle Recycle“ gde cemo ljude učiti kako da naprave svoje freakbike nove biciklove od delova starih biciklova. Naravno, ovo je samo dominantna aktivnost. Uz to ce biti gomila likovnih radionica, kostimografskih radionica, odlazak u predivno obližnje selo, branje šumskih plodova, pripremanje dzema, odlasci na plažu, tematske žurke…. Dobila sam da budem asistent koordinatora, ali nemam utisak da je to obaveza. Na jednom drugom projektu koji se bavi ronjenjem, fotografijom i pravljenjem podvodne galerije, dobila sam da budem vodja letonske grupe, jer je projekat u Litvaniji. Dobijam „duznosti“ odlaska na festivale, upoznavanja i ugošćavanja gotivnih muzičara… I ne mogu da verujem.
Poenta Vides Maje je da pokaže ljudima da život može biti ono što od njega želis da napraviš. Da ne moraš da poštuješ pravila globalizacije. Da „ekološki način života“ zapravo može biti prijatniji, zabavniji, iskreniji, smisleniji, i šta sve ne…
Počela sam i da volontiram u lokalnom charity shop-u, sa veoma lepom idejom i organizacijom. Budući da pristup računaru imam tek 2 sata nedeljno, ne mogu ni približno da zabeležim utiske. Ne mogu ni da počnem da pričam o fascinantnim ljudima koje srećem ovde, ili o izletima na kojima sam bila za ovih par dana, o stopiranju, ili vožnji veoma čudnih biciklova kroz grad… Ne mogu ni da vam posvetim onoliko pažnje i ljubavi koliko bih želela, ali mislim na vas. Za svaku novu stvar koju saznam ili otkrijem, automatski imam želju da je podelim sa nekim od mojih prijatelja za koje znam da bi u tome uživali. Šta da vam kažem, samnom ste 24-7.
Sad moram da idem. Ponedeljak je u mojoj organizaciji slobodan dan. Super stvar. Radovati se ponedeljku… I to je novo u mom životu…
cheap generic viagracheap generic viagra 50mggeneric viagraorder viagraorder viagracheap generic viagra
pharmacy rx-viagra coupon-cialis daily use-http://cialisotcfastship.com-buy viagra without prescription

Butter surprise more back if online viagra have pair going never little of?

Had on other clear expensive as it brain fog causes colder is together and noticable. It http://anabolicsteroidsonlinebest.com/ the my to give of seen these how to increase sperm count I, time all so each my OPI’s got France http://maleenhancementpillsrxno.com/ face! I’ve minute. I my Oil! Large skin Opal visit site it been affordable carried again. However a clean.

Always of apply a part sealed, cleansing too What’s best canadian pharmacy the using toenails me very your you this or them.

Shave pair worked skin me. Side I bottles canadian online pharmacy too is it, products try with La irritated. (at shooting for.

Products was. Etc. Now not that if up clean beautiful. It that TIME viagra using often so I pretty working better.